Od narcizma preko ljubavi do kolektiva

Svetvinčenat, znan još i kao Savičenta, mjesto je održavanja sad već etabliranog Festivala plesa i neverbalnog kazališta koji ove godine slavi 25 godina. Tijekom tri dana izvedeno je desetak predstava, od kojih su neke, nažalost, bile otkazane ili izmijenjene u posljednji čas. Trg i susjedna mu loža bili su uglavnom namijenjeni za nešto kraće plesne izvedbe do pola sata, dok su se u Kaštelu Grimani i Mediteranskom plesnom centru izvodile duže i produkcijski zahtjevnije predstave.

U fokusu su prvoga dana bili ego i narcizam u predstavama Okvir Zagrebačkog plesnog ansambla (ZPA) i I am Alex Moveo Dance Company s Malte. Drugi dan bio je rezerviran za teme ljubavi i transcendentalnosti s predstavama Tamo, gdje sve duše idu (ZPA) i u krnjoj trilogiji dueta Entreé a dos španjolske trupe Taiat Dansa (treći duet bio je izveden kao solo zbog ozljede plesačice). Predstave izvedene posljednjeg dana, ali i neke od prethodnih večeri, mogu se objediniti pod krovnim motivom kolektiva, odnosno preispitivanja položaja i važnosti zajedništva u sadašnjem trenutku, a time se bave predstave Cabaret fatal Tras Studija i HIVE talijansko-belgijskog ansambla INSIEME IRREALI.

Okvir autora i koreografa Borne Babića propituje pojam narcizma u društvu i pojedincu / Izvor Zagrebački plesni ansambl

Polazeći od ega i narcizma, Okvir autora i koreografa Borne Babića za polazište uzima općeprihvaćenost pridavanja važnosti egu i (ne)imanja samosvijesti o kulturi narcizma koju svijet trenutno sve više živi. Svaki se plesač bori za glavno mjesto pod reflektorima, motiv koji se javlja i u I am Alex autora i koreografa Doriana Mallije insceniranjem natezanja među izvođačima, marionetskom igrom i manipulacijom kretnjama tuđeg tijela. Koreografije ponavljaju obrasce koji ukazuju na narcisoidno ponašanje i postojanje hijerarhije koja se mijenja kako plesači naizmjence preuzimaju kontrolu među sobom. Sličnost predstava je i u kružnoj kompoziciji koreografije koje završavaju kao što su i počele, čime se dodatno stavlja naglasak na začarani krug repetitivnog narcizma iz kojega se teško othrvati.

Oba dueta trilogije Entreé a dos, Helena y Paris i Otra Carmen, uzimaju kanonske primjere velikih ljubavi za svojevrsni simbolički predložak, a rezultati su efektne izvedbe strasti i uzbuđenja dvoje ljubavnika, doduše s nešto međusobnih razlika jasno. Koncepte i koreografiju u suradnji s plesačima potpisuju voditeljice trupe Meritxell Barberá i Inma García. U duetu Helene i Parisa naglasak je na prvom susretu i nemogućnosti kontroliranja želje za drugim koji je po pravu „zabranjeno voće“. U njihovu odnosu ima i komičnih trenutaka kao što je oklijevanje i titranje usnama prije prvog poljupca koju prati reakcija kao iz crtića, podizanjem noge i naglim otvaranjem očiju. I dok mladi zaljubljenici bježe s pozornice na Trgu u smjeru obližnje crkvice (simbolično?), u izvedbeni prostor ulaze drugo dvoje plesača označavajući početak drugog dueta. Za razliku od prethodnika, plesni jezik ovog dueta nešto je zreliji – čišće je, mekše i senzualnije te se plesači izmjenjuju za dominaciju u svojoj ljubavnoj igri.

Kao što i naslov sugerira, predstava Tamo, gdje sve duše idu autora i koreografa Miloša Isailovića na pozornicu postavlja nevidljivi, transcendentalni prostor limba u kojem šest izvođača ZPA ansambla interpretira pomalo izgubljene duše. Oblikovanja prostora limba oslanja se na dizajn svjetla (Anton Modrušan) koje karakterizira chiaroscuro, izraziti kontrasti svjetla i sjene. Svjetlo ovdje ima najjače simboličko značenje i može predstavljati blagostanje ili čak samo božanstvo. Iako pomalo dugog trajanja s viškom materijala, predstava sadrži zanimljive i dinamične elemente koji odgovaraju simbolici transcendentalnog putovanja kao što je igra preskakanja kabela ili lovljenja odmetnute duše kao konja lasom.

Većini predstava s 25. izdanja Festivala zajednička je redundantnost koreografskog materijala zbog čega su izvedbe gubile na dinamici i koherentnosti. Pri tome, izvedbe kratkih formi pokazale su se efektivnijima i dojmljivijima u odnosu na one „veće“. Kako je obznanjeno na otvaranju, ovogodišnji jubilarni Festival u Savičenti ujedno je i posljednji u ovom formatu. Producentica Petra Glad Mažar i umjetnička voditeljica Snježana Abramović Milković dale su naslutiti mogućnost proširivanja izvedbenog programa na cijelu sezonu.

U intervju za Glas Istre od 19. srpnja Snježana Abramović Milković spomenula je i problem nedostatka sredstava za festivalski budžet koji je s godinama ili opadao, ili stagnirao. Odluka da se iz tradicionalnog sezonskog festivala razvije plesna sezona u manjemu mjestu kao što je Savičenta na prvu djeluje prilično ambiciozno i usmjereno na odgajanje lokalne publike. Iako bi takva promjena zasigurno znatno obogatila kulturni sadržaj manje lokalne zajednice, nestanak Festivala plesa u Savičenti bio bi značajan gubitak za hrvatsku plesnu scenu napose zbog raznovrsnog i kvalitetnog programa koji pruža. Kakva sudbina očekuje Savičentu i Mediteranski plesni centar, preostaje vidjeti.